Postao/la gost » 31.3.2011, 17:47 - Erazmo Barčić (3).jpg (26.35 KiB) Pogledano 3219 puta
1900. na fotografiji I. Carposija
- Erazmo Barčić (4).jpg (55.03 KiB) Pogledano 3219 puta
Rijeka 9. VI 1830. – 6. IV 1913.
Riječki odvjetnik i hrvatski političar. Završio pravoslovnu akademiju u Zagrebu te je bio sudac, a od 1876. do smrti odvjetnik u Rijeci, gdje se borio za održanje hrvatskog karaktera grada Rijeke, čemu je posvetio svoj život i rad.
Veliki govornik i šarmer. Uživao je veliku popularnost među svim slojevima građanstva, i bio je najpopularnija ličnost u Rijeci. Čovjek koga su svi poštivali, cijenili i uvažavali. Izravno je, više od pola stoljeća, utjecao na političke događaje u Rijeci i Hrvatskoj.
12. studenoga 1865. prvi puta postaje saborskim zastupnikom zajedno sa Starčevićem, Accurtijem i Vakanovićem. Budući da su ga te godine birali istodobno u dva kotara (Bribir i Vrbovsko), pridržao je zastupnički mandat bribirskoga kotara. U studenom 1866. Sabor ga još, uz ugledne Bakrane A. Ćepulića i V. Urpanija, izabire u peticionalni i pravosudni odbor.
U Saboru je inače najviše zastupao grad Bakar (1892.-1897, 1901.-1906, 1906.-1907, 1908. i 1912.)
Njegovi politički članci, polemike, pisma i govori u Saboru, objavljivani su u periodicima: Narodne novine, Obzor, Zastava, Katolička Dalmacija, Agramer Tagblatt, Jedinstvo, Srbobran, Il pensiero slavo, Posavska Hrvatska i Novi list.
Pravaš (do raspada stranke 1895.), a kao protivnik Austro-Ugarske prihvaća jugoslavensku ideju. Podržavao je Naprednjake i 1905. pristupio Hrvatsko-srpskoj koaliciji. Objavio je mnoge političke članke i govore.
Početkom ožujka 1884. Barčić, zajedno s dr. Franom Pilepićem i dr. Andrijom Bakarčićem utemeljuje polumjesečnik Kvarner, koji se tiskao kod Rudolfa Desselbrunnera u Bakru.
U ožujku 1892. Prilikom dvoboja, pogiba mu sin jedinac, Erazmo Barčić mlađi, također odvjetnik i mladi pravaš. Duboko potresen tim neočekivanim gubitkom, kao da više nije bio u stanju djelovati onako kao prije.
Riječki su Hrvati često Barčića nastojali kandidirati za gradskoga vijećnika, ali su to riječki autonomaši i talijanaši u pravilu onemogućavali. 1903. ipak je pošlo za rukom Hrvatskoj stranci u Rijeci da na naknadnim gradskim izborima pobijedi s Barčićem kao svojim kandidatom. Tako je 1. svibnja te godine prvi, i jedini put, sjedio u riječkoj vijećnici. Tadašnji načelnik dr. Francesco Vio na dnevni je red sjednice postavio samo jednu točku; poništenje Barčićeva mandata. Protiv toga Barčić je protestirao u svom prvom i posljednjem govoru u gradskome vijeću. Mandat mu je tada poništen a on svečano ispraćen od riječkih Hrvata od vijećnice do svoje kuće.
- Erazmo Barčić (2).jpg (51.14 KiB) Pogledano 3219 puta
U veljači 1904. Barčiću umire supruga Pierina. Krajem iste godine vjenčao se u crkvi sv. Marka u Zagrebu s gospođicom Katicom Lazar.
U listopadu 1905. Barčić, kao član i supotpisnik, sudjeluje na konferenciji koja donosi znamenitu Riječku rezoluciju.
Na izborima u svibnju 1906. Još jednom je izabran za zastupnika Bakra a kao najstariji delegat imenovan je i privremenim predsjednikom Hrvatskoga sabora. No kratko iza toga se ipak zahvalio na ukazanoj časti radi toga što je "skroz na skroz prožet demokratskim idejama", pa se iz toga razloga ne može zadržati na čelnom mjestu političke grupacije koja se bori za vlast. Unatoč tome, poslije raspusta Sabora u prosincu 1907. ponovno je biran za privremenog predsjednika.
Junak dana postaje kad na sjednici hrvatskog sabora (12. ožujka 1908.) sjedeći kao dobni predsjednik na predsjedničkoj stolici zagrmi tadašnjim vlastodržcima: Van tudjinci! To je bio tako velik čin, da je sabor bio iza toga odgođen na dvije godine. Do tada se nitko nije usudio ovako junački i muževno doviknuti Mađarima u hrvatskoj sabornici.
Umro je od kapi 6. travnja 1913. u osamdeset i trećoj godini života.
- Erazmo Barčić (1).jpg (50.48 KiB) Pogledano 3219 puta
Vijest o smrti velikoga riječkog političara odjeknula je ne samo u Rijeci nego i čitavoj Hrvatskoj. 0 tome svjedoče nebrojeni telegrami sućuti objavljeni u dnevnome tisku, upućeni pokojnikovoj supruzi i Narodnoj čitaonici u Rijeci, kao i nekrolozi u hrvatskoj periodici (Crvena Hrvatska, Hrvatski pokret, Male novine, Narodni list; Obzor; Samouprava, Srbobranf Vienac, Riečki novi list), U njegovu počast riječki su Hrvati, proglasili veliku narodnu žalost i organizirali sastanak u redakciji Supilovog Riečkog novog lista na kojem je da se pogreb obavi na trošak riječkih Hrvata, da se unajme pogrebna kola prvoga razreda, da se na odar položi poseban vijenac, da se tiskaju smrtovnice, da se izda posebno izdanje Riečkog novog lista, te da se kiparu Cindriću povjeri odljev Barčićeve posmrtne maske. Odbor za sahranu sačinjavali su dr. B. Medanić, D. Vilhar, A. Bonetić, M. Kremsir, M. Novaković, dr. M. Rosić, dr. V. Mikuličić i dr. D. Bakarčić mlađi.
Sprovod je održan u utorak 8. travnja, u 11:00 . Bio je uistinu veličanstven. Nikada još nisu brodovi bili tako puni putnika koji su iz raznih krajeva pristizali na posljednji ispraćaj. Njima se pridružilo i nekoliko tisuća Riječana. Ljudi je bilo toliko da su gužvu morali sprečavati kordoni gradskoga redarstva. Povorka je krenula od Barčićeve kuće na Korzu (br. 6), nakon što se oglasilo patricijsko zvono s gradskoga tornja. Od poznatijih su ljudi pogrebu prisustvovali dr. Medaković, dr. Nikolić-Podrinski, dr. Badaj, dr. B. Mažuranić, dr. D. Popović, V. Spinčić, S. Pribičević, dr. Lorković, dr. Poščić, dr. E. Lukinić, B. Budisavljević, dr. J. Smodlaka, C. Akačić i drugi. Nad lijesom su prigodne govore održali dr. A. Bonetić (uime riječkih Hrvata), B. Mažuranić, S. Pribičević i V. Mikuličić, kao predsjednik kluba Mladost. Nakon toga posmrtni ostaci pokojnikovi položeni su grobnicu obitelji Zàngerle na Kozali.
