Sisol –
Najjužniji stožac Učke, Valent Hofer –Časopis Naše planine 1977
Karlo i ja vozimo se danas autobusom u Brseč. To je malen gradić na putu Rijeka – Pula, koji se poput gnijezda smjestio na 157 m visokoj hridini iznad mora.
Kraj mene sjedi simpatična gospođa iz Pazina. Razgovaramo….Saznam od nje da je polazila školu između dva rata i da je u školi učila samo talijanski. Ona ne zna za Eugena Kumičića i nije čitala njegov poznati roman “Jelkin bosiljak”, a ja svaki put kad se vozim u Brseč, obnavljam onaj najuzbudljiviji dio iz romana, koji glasi:
“Od kapelice sv. Marije uskom i strmom stazom do obale hrli bijela ženska prikaza. Za nekoliko časova izvije se na rub klisura, što nad morem vise. Traži svog Ivu i kitu zelenog bosiljka. – Evo me, Ivo! – i skoči u šumne i rasrđene valove…”
To se ne zaboravlja! – Crkvica na brijegu i strme hridine nad morem na to me i sada sjetiše, kada se s Karlom uputih na 833 m visoki vrh Sisol.
Stižemo u Brseč, rodno mjesto Eugena Kumičića, i pođemo pješke dalje. Prešavši cestu nađemo početak markacija i uz njih se uputimo u selo Cariće. Ima u njemu puno rascvjetalih voćaka, pa Karlo pravi snimke u koloru. Markacije su vrlo česte pa lako slijedimo kamenitu planinarsku stazu. Slušamo zvonjavu zvona iz Brseča i dobivamo sve širi pogled na otok Cres, koji je sav u rijetkoj sumaglici. Najednom pred nama iz grmlja poleti uplašena trčka. Vjetru ni traga.
Za jedan sat stižemo na prostranu visoravan i na desnoj strani ugledamo veliku razvaljenu kolibu i krasan voćnjak rascvalih bresaka. Sve je to ograđeno visokim suhozidom. Na najnižem dijelu ove ravni, zvane Grabova, nalazi se oko tridesetak metara široka bara s nešto šaša i trske. U blizini ima i nekoliko velikih stabala pitomog kestena.
Pred nama se na zapadu majestetično diže širok i pošumljen greben s vrhom Sisolom. Slikamo ga i krećemo dalje. Put postaje sve zanimljiviji jer ulazimo u rijetku mladu borovu šumu. Sjednemo na jednu čistinu kraj velikog stabla povaljenog preko staze i marendamo.
Odlično smo raspoloženi! Na desnoj strani vidimo gole škarpe. Idući dalje stalno kroz šumu, stižemo na drugu manju visoravan s dolcem, ograđenim suhozidom. Tu skrenemo lijevo u još ljepšu i gušću borovu šumu. Kratke serpentine stalno nas vode strmo uzbrdo. U krošnjama drveća čujemo ugodnu pjesmu lakoga vjetra. Na jednom mjestu otvori nam se između krasnih borova osobito lijep vidik u daljinu. Karlo požurio naprijed, a ja za njim. Već sam dobrano umoran. Šuma postaje sve rjeđa, a staza sve strmija. Najednom je stazi kraj, ali markacije idu dalje, bez obzira što je kamenit teren sve gori i teži za hodanje.
Vrh Sisol, fotografija Planinarski portal

- kt7_sisol1_2-Planinarski portal.jpg (263.1 KiB) Pogledano 13492 puta
Oko 11 sati evo nas konačno na hrptu planine do golemih vrata zvanih Provrtenica. Gledam kroz ovo prirodno okno i velim Karlu: “Da mi je vidjeti svrdlo, kojim je ova rupa provrtana!” Karlo požuruje da nastavimo put do vrha, no meni je dosadašnjeg penjanja posve dosta. Ja ću sjesti da se tu odmorim, a on neka produži do vrha. Tako se rastadosmo. Obećah mu da ću ga ovdje čekati.
Priđem bliže Provrtenici i ljutim se na oblake, što mi onemogućuju da fotografiram. Gledam i one strane stijene što se oko pola kilometra u dubinu gotovo okomito ruše u Čepićko polje.
Oko podneva evo natrag mog Karla! Bijesan je, raščupan i izgreben. Veli da je put preko škrapa i šikara upravo strašan, i da s vrha nije imao nikakav vidik. Ja sam zadovoljan, jer se nisam izložio takvu naporu. Obojica sjednemo ispred Provrtenice i vadimo jelo iz naprtnjače. Smijem se Karlu, jer je iz torbe izvadio dvije žlice. “Ti valjda žuriš, pa ćeš u svaku ruku po jednu žlicu!” velim ja, ali mi on objasni, da je jutros stavio u torbu još jednu žlicu – jer prvu nije mogao naći.
Jedemo i gledamo Provrtenicu i njezine napukle kamene blokove, koji će se pri prvom potresu urušiti i možda nekog pokopati. Mi smo se smjestili u pristojnoj udaljenosti, pa se ne bojimo.
Sve jači istočni vjetar i gusti oblaci opominju nas da je ovdje iznad strašnih strmih stijena izlišno čekati na sunce. Spremimo se začas i krenemo natrag. S olakšanjem stupismo na početak planinarske staze. Već mnogo raspoloženiji zađosmo opet u divnu gustu šumu. U njoj bi se i duže zadržali, ali nas strah od kiše požuruje na brži silazak. Znojan sam pa skidam naprtnjaču da presvučem košulju. Karlo sjedne na suhu kladu i čeka me. Kad se presvukoh, bacim ruksak opet na leđa, a Karlo će: “A gdje je moj ruksak” – “Pa na leđima ti je!” Nasmijemo se obojica i nastavimo put nizbrdo.
Prolazeći kroz selo Cariće učini mi se najednom da čujem zvuk brodske sirene. “Otkad u Brseću pristaje brod?”, čudim se ja, ne vjerujući samom sebi.
“Da! To je brod na četiri noge i s dugim ušima!” smije se Karlo, našto i mene spopada smijeh. Revanje magarca zamijeniti sa zvukom brodske sirene!
“Šteta! A zar ne bi bilo ljepše odvesti se kući brodom, nego autobusom zadimljenim od pušača.”
Stigosmo u Brseč, a iznad Sisola se pojavi sunce! Šalje nam u ime pozdrava svoje zlaćane zrake.
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
sa stranice Hrvatskog planinarskog saveza:
Učka – vrh Sisol
KT HPO 10.7., 835 m
Sisol je stjenovit vrh strmih strana koji dominira u južnom dijelu hrpta Učke, tamo gdje se hrbat sužava u oštar greben. Na istarsku se stranu Sisol ruši strmim stijenama prema Čepićkom polju, a s kvarnerske strane kao odrezan tone u more. Zbog udaljenosti od prometnica razmjerno se rijetko posjećuje. Vrh je označen kamenom geodetskom oznakom.