Postao/la - Capture.PNG (946.12 KiB) Pogledano 1931 puta
Heinrich von Littrow, pomorski časnik, znanstvenik i pisac (Beč, 26. I. 1820. – Opatija, 24. IV.1895.) objavio je 1884. godine prvi riječki ilustrirani turistički vodič Fiume und seine Umgebungen (Rijeka i okolica), što ga čini nezaobilaznom figurom lokalne povijesti. S njim počinje sustavnije čitanje grada.
Pristavši u Rijeci parobrodom, posjetitelj se iskrcava na Molo Zichy (po riječkom guverneru, na dužnosti od 1870. do 1872., op. aut.), gdje čekaju nosači i kočijaši kako bi prebacili prtljagu, odnosno putnike u neki od obližnjih, vrlo kvalitetnih hotela: Europa, Hôtel de la Ville, Hôtel Deák; posluga iz tih hotela obično je na mjestu iskrcaja. Kočijaš traži 60 krajcara za vožnju. I na željezničkoj stanici nalaze se nosači, omnibus i kočijaši… Donji grad pruža se od istoka prema zapadu, paralelno s obalom i lukom. Stari grad, sa svojim tijesnim uličicama, pruža se od sjevera prema istoku sve do drevnog Duoma (crkve Marijinog uznesenja, op. aut.). Od Trga Adamić (nazvanog tako po vrlo štovanom riječkom patriciju), na kojem se nalazi veliki hotel Europa, a koji je zapravo središnja točka grada, pruža se niz zgrada, sa savršenim šetalištem u svako doba godine i po bilo kojem vremenu; pruža se ka zapadu sve do zida kapucinskog samostana (na Žabici, op. aut.), odakle se dalje pruža široka ulica s platanama (koje su posađene pred koju godinu zalaganjem gradonačelnika Ciotte, koji ima velike zasluge za poljepšanje grada) koja prolazi ispred hotela Deák i Hôtel de la Ville (restoran Index, op. aut.), a završava kod Tvornice cigareta (nekad Rafinerije šećera), prolazeći i ispred starog Lazareta (vatrogasna postrojba, op. aut.),
gdje se danas nalazi skladište hrane, pekara i vojna bolnica.
Svojevremeno se Lazaret nalazio na obali i imao je malu luku u koju su pristajali brodovi u karanteni… Još malo dalje nalazi se Car. i Kr. Pomorska akademija (Bolnica, op. aut.), monumentalna građevina s lijepo održavanim parkom, da bi napokon stigli do Gradskog parka (na Mlaki, op. aut.), još jedne uspješne realizacije gradske uprave. I dalje, po prelasku željezničke pruge koja ide za Sv. Petar (Pivku, op. aut.) i do granične rampe, nalazi se Ljuštionica riže, gdje se indijska riža prerađuje u škrob, te Petrolejska luka i Rafinerija nafte i napokon Tvornica torpeda Whitehead… Pokraj Tvornice torpeda nalaze se, u zelenilu, dvije vile, jedna u kojoj živi Whitehead i druga, smještena nešto više i malo izdvojena, u kojoj živi grof Hoyos. Od Tvornice torpeda cesta vodi dalje, uz obalu, do vile baruna Vranyczanyja (Brgud) ispred Tvornice kemijskih proizvoda (direktor Gisecke); i tu tvornicu moguće je razgledati na upit.
Taj kratki izlet prema zapadu, najbolje je prohodati, no za one koji to ne žele, postoji mogućnost korištenja kočije ili omnibusa, koji prometuje od centra do Gradskog parka svaki sat. Nakon što se prođe Tvornica kemijskih proizvoda, tko poželi uživati u odličnom domaćem vinu, mora završiti obilazak na istarskoj granici na Kantridi, gdje su gostionice gospođe Marije Blečić i Mate Lučića. Gostionice nude okrijepu i svježinu hlada pergola s neusporedivim pogledom. Od tuda ide i nova cesta za Rude, koja vodi također do istarske granice i dalje za Sv. Petar.
Kako su sve ulice u užem središtu grada više puta mijenjale imena – zavisno od političke situacije! – Rijeci bi bila nužna temeljita knjiga koja bi čim preciznije donijela dokumentirana preimenovanja, uz planove grada, te nužne napomene kod zamršenijih slučajeva – a ima ih dosta!
Kako je situacija izgledala 1892. godine, saznajemo iz dvojezičnog, mađarsko-talijanskog, udžbenika Imre Donatha: Földrajz – Geografia, podnaslovljenog Rijeka i njen okrug. Na Trgu Ürmeny nalazi se park Franje Josipa, a s južne strane je osnovna i viša ženska državna škola. S istočne strane Trga Ürmeny podignuto je Komunalno kazalište, otvoreno 3. listopada 1885. godine, a zapadno su tržnice. Od Trga Ürmany vodi Bačvarska ulica na Andrassyjev trg (ranije Kazališni trg). Tu se uzdiže lijepa Palača Modello Komunalne štedionice. U prizemlju tog objekta na sjeveru je Caffe Grande, a na jugu je restoran Kazalištu. Na polukatu je Komunalna štedionica, a na prvom katu Domoljubni kazino. S Trga Andrassy osam ulica vodi u različite dijelove grada. Prema istoku i prema zapadu su Korzo i Ulica Andrassy (danas Adamićeva, op. aut.). Na sjever su ulice Rov i Bunar, na jug su ulice Star (Pile) i Bačvarska.
Ferenz Ürmeny bio je uspješan mađarski guverner u Rijeci, za vrijeme kojeg je, 1833., sagrađena Dorotejska cesta preko Pećina do Martinščice, te lazaret u tom prekrasnom zaljevu i zato je dobio važan trg ispred kazališta. Franjo Josip bio je car i kralj Austro-Ugarske od 1848. do 1916. godine, pa ne iznenađuje da je lijepi park, znatno raskošniji od današnjeg kojim dominira skulptura kompozitora Ivana Zajca, dobio ime po suverenu. Gyula Andrassy bio je ugledni mađarski političar, preminuo u Voloskom 1890. godine. Kazalište je bilo Komunalno sve do 1913. godine, kada je preimenovano u Teatro Giuseppe Verdi, u sklopu naraslog, tada već posve otvorenog, talijanskog iredentizma. Imena ulica prema zanimanjima vrlo su stara i
nekad su bila vezana uz Stari grad, zavisno od grupiranja obrtnika. U taj niz idu Jedrarska, Bačvarska, Veslarska, Krojačka, Kalafati, Brodarska, Zlatarska, Pekarska… Palaču Modello podigla je Riječka banka 1885. po projektu uglednih bečkih arhitekata Fellnera i Helmera, koji su projektirali i kazalište. Danas je u toj zgradi sjedište Gradske knjižnice, uprave Kazališta, te Zajednice Talijana. Star (Pile) je kamena posuda kojom se standardizirano mjerilo žito kojim se trgovalo u gradu. Ulica Rov dobila je ime po zatrpanom opkopu koji je trebao štiti gradske srednjovjekovne zidine iz pravca istoka i jugoistoka (danas Starčevićeva ulica). Ulice Korzo i Rov vode do Trga Scarpa. Na Trgu Scarpa nalazi se Gradska osnovna i Državna industrijska škola, Kraljevska mađarska financijska uprava i Kraljevski ured carine. Sjeveroistočno od ovog trga je Ulica Fiumara i nastavak Ulice Rov. U Ulici Fiumara nalazi se Hrvatska gimnazija.
Trg Scarpa (Jelačićev trg) bio je Mađarima zanimljiv i tu su koncentrirali važne institucije. Dobio je ime po riječkom trgovcu i industrijalcu Iginiju Scarpi. S druge strane, Mrtvi kanal bio je središte trgovine vinom, ribom i voćem, što su sve na bracerama prodavali Hrvati s obližnjih otoka ili iz Dalmacije. Hrvatska gimnazija, utemeljena još 1627. godine kao isusovačka, održala se kao posljednja hrvatska škola u Rijeci do 1896. godine. Tada je, poslije niza nasilnih talijanskih ispada nad učenicima, morala napustiti Rijeku. Smještena je u impozantnu novu zgradu na Sušaku. Taj položaj izborio je hrvatski ministar bogoštovlja i nastave Isidor Kršnjavi, u cjenkanjima sa zloglasnim banom Khuenom Hedervaryjem. Nezavisno od svog novog položaja preko mosta, gimnazija je ipak ostala prevažno hrvatsko kulturno uporište u Primorju.
Dalje na sjeveroistok nalazi se šetalište Školjić, duž desne obale Rječine. Još dalje, na lijevoj obali, nalazi se Tvornica papira Smith & Meynier, Tvornica koža Ružić i drugovi i tvornica sapuna. Rječina je posljednja dva tisućljeća bila izvor pitke vode i grad se oduvijek prislanjao na njene obale. Školjić je, naravno, mali otok i po toj odavno nepostojećoj adi dobilo je ime, podjednako danas nepostojeće, šetalište s četveroredom platana. Istovremeno, uz Rječinu nastali su brojni industrijski pogoni, no nakon propasti dugovječne Tvornice papira, sve je utihnulo i taj dio grada tek traži način kako da se izvuče iz posvemašnje obamrlosti. Na sjever od Trga Scarpa je Ulica sv. Bernardina kojom se stiže na Trg zborne crkve (Duomo). Tu je lijepa crkva Marijina uznesenja, a posve blizu je samostan benediktinki sa crkvom. U samostanu je ženska škola. Na jugozapadnom uglu trga završavaju Ulica Müller i Ulica zborne crkve. Ulica Müller ide preko Trga Müller i spaja se s Ulicom Bunar. Ulica zborne crkve prelazi preko Mljekarskog trga, gdje se prodaje mlijeko i produžuje sve do Zelenog trga, gdje se prodaje zelenjava (povrće). Opet je nužno nekoliko napomena. Najstarija riječka crkva ona je Marijina uznesenja, podignuta na rimskim termama, te od njihovog kamena u donjim dijelovima.
Tijekom stoljeća bila je najvažnija u gradu, sve dok 1925. godine tu funkciju nije preuzela crkva svetog Vida, kao sjedište biskupa tek oformljene Riječke biskupije. Uz crkvu Marijina uznesenja do Prvog svjetskog rata bio je benediktinski samostan sa starom crkvom svetog Roka, no tada je sve srušeno zbog dotrajalosti građevina. Novi, impresivni samostan benediktinki, sa crkvom svetog Josipa, podignut je na Podmurvicama. Braća Müller bili su gradski dobrotvori. Zeleni trg (danas Koblerov) bio je od rimskih vremena jedan od najvažnijih za život utvrđenog grada. Godine 1892. on je i dalje pomalo arhaično, ali vrlo slikovito, funkcionirao kao mala placa, iako su bila podignuta dva moderna paviljona nasuprot kazališta. Nova, i danas postojeća, ribarnica podignuta je tijekom Prvog svjetskog rata.
Nijemci su oduvijek bili jedan pedantan i savjestan narod, ponešto organiziraniji od drugih. U Leipzigu je, 1910. godine, izdavač Leo Woerl objavio Ilustrirani vodič kroz Rijeku i okolicu (8. izdanje!), koji je uključivao i Cirkvenicu (kako se tada nazivala!), te izlete na Plitvice i otoke Kvarnera. U uvodu možemo saznati da je Rijeka mađarska luka u kojoj se govori talijanski iskvaren hrvatskim dijalektom(!), a da u svim boljim lokalima govore njemački i francuski, dok je mađarski prisutniji tek posljednjih godina. Od hotela ističu se: Europa na obali, s velikom koncertnom dvoranom na prvom katu, u
kojoj su uljane slike Giovannija Fumija; potom Royal na Korzu (Županija), hotel Bristol obitelji Ružić, otvoren u studenom
1909. godine, Deák, tada na Korzu Deák, s vrtnom terasom i velikom plesnom dvoranom, dekoriranom Fumijevim freskama (Dom sindikata Franjo Belulović; freske su uništene), te hoteli Bonavia, Lloyd, Hôtel de la Ville, Hungaria i Quarnero. Kao kupališta ističu se Ilona na Školjiću (uništeno), sa slatkom i morskom vodom te parnom kupelji, te ono u hotelu Europa, dok se tijekom ljeta preporučaju Pećine, Sušak i Klotilda, odnosno Kantrida sa 150 kabina.
Uz niz putničkih ureda te ozbiljne željezničke veze s Bečom i Budimpeštom, ističu se parobrodarska društva Austrijski Lloyd, mađarska Adria, Ungaro-Croata, te engleski Cunard Line, koji svaka dva tjedna(!) povezuje Rijeku, preko Palerma, Napulja
i Gibraltara s New Yorkom(!). Za lokalni promet preporučuju se fijakeri, unajmljivanje kola na pola dana ili cijeli dan, električni tramvaj, koji vozi iz centra prema Kantridi, kao i omnibus koji vozi iz centra prema Pećinama. Za panoramsku vožnju morem preporuča se unajmljivanje čamaca na Molu Adamić.
Nadahnuti, anonimni, autor tada zapisuje: U blizini Školjića nalazi se nova klaonica. Iza Školjića leži paralelna Vodovodna ulica u kojoj su smještene kožara Jurja Ružića, te ljevaonica metala Matije Škulja (Skull), te nešto dalje Prva riječka tvornica parketa i parna pilana… Idući prema jugu dolazi se do vijadukta preko kojeg prolazi vlak na liniji Karlovac-Rijeka, te dalje, Fiumarom, koja je natkrivena raskošnim platanama, preko Trga Scarpa (Trg bana Jelačića, op. aut.), dolazi se na Trg Andrassy (ispred Gradske knjižnice, op. aut.), na kojem se spaja osam ulica. Posve blizu prema zapadu je Korzo, najljepša gradska ulica, asfaltirana i uokvirena lijepim, širokim betonskim pločnikom, na kojoj se nalaze najbolje prodavaonice, no same zgrade nude manje slikovitosti. Na Korzu s desne strane, u smjeru zapada, nalazi se Gradski toranj, na čijoj glavnoj fasadi se nalazi dvoglavi orao, koji svojim kandžama drži amforu iz koje istječe voda, dok je pod njim natpis Indeficienter (Nepresušiv). To je gradski grb; gradsku zastavu čine: karmin crvena, zlatno žuta i indigo plava, u vodoravnom slijedu. Od 1906. krasi kupolu Gradskog tornja moćna brončana skulptura dvoglavog orla, dar riječkih žena. Korzo završava na zapadnom kraju s Trgom carice Elizabete (Jadranski trg, op. aut.); tu se ukazuje novogradnja pomorskog društva Adria (Jadrolinija, op. aut.) četverokatna palača, u kojoj su uredi Društva, ali se dio prostora i iznajmljuje. To je najljepša i jedna od najvećih zgrada u gradu, kojoj je unutrašnje raskošno dvorište dekorirano nizom stupova. Gradnja je, uključujući zemljište, koštala gotovo dva milijuna kruna. Od te zgrade prema zapadu duž Trgovačke ulice stiže se na Trgovački trg (Žabica, op. aut.), na čijem je središtu fontana okružena vazda zelenim biljkama. S južne strane trg se produžuje prema Molu Zichy, na kojem su četiri velika skladišta.
Šetajući gradom koji je početkom XX. stoljeća doživljavao najveći procvat u cjelokupnoj svojoj povijesti, zainteresirani promatrač morao je uočiti blještavilo malog velegrada na Kvarneru, poslije Budimpešte drugog najvećeg mađarskog grada – doduše bez Mađara! Rijeka je bila pomalo opijena svojim uspjehom, pa je zanemarila tmurne oblake nadolazećeg prvog Velikog rata, koji su se nekako lijeno i bezvoljno, no ipak prijeteći, približavali.
Davnašnji turistički vodič nastavlja, uz puno pedantnog optimizma: S južne strane Municipalna ulica širi se u asfaltirani Danteov trg, središnju točku grada, gdje su smješteni hoteli Europa i Lloyd, a od kojeg se pruža Mol Adamić 80 metara prema moru. S njega prometuje mali parobrod za Opatiju, te istarsku i hrvatsku obalu. Na rivi se prema istoku pruža Obala Marka Pola, koja se dalje pretvara u Lučku ulicu, u kojoj strši kutnim balkonom, raskošno dekorirana građevina. To je zgrada Gradske štedionice (Gradska knjižnica, op. aut.), nazvana palača Modello, visoka dva kata (uz mezanin i mansardu), koja je bila podignuta 1885., po projektu i nadzoru bečkih arhitekata Fellnera i Helmera, u stilu renesanse i baroka. U prizemlju se nalaze Cafe Grande i Burza, u mezaninu uredi Štedionice i založnica Monte di Pietà, a na prvom katu Domoljubni kazino, kojeg drži Trgovačko udruženje, a u kojem svaki stranac, kojeg dovede netko od članova, ima pravo na dva tjedna besplatnog ulaska. Gornji katovi su privatni stanovi.
Po izlasku iz zgrade uočavaju se na lijevo dvije zgrade natkrivene tržnice (kamene, željezne i staklene dekoracije su po projektu izveli gradski obrtnici), i dalje prema jugu ribarnica, gdje se dnevno, naročito tijekom sezone od rujna do travnja, kada stižu talijanski ribari iz Chiogge, mogu naći najrazličitije vrste riba u velikim količinama. Jedan ukusan primjerak morske faune Kvarnera je škamp (talijanski scampo, latinski Neprohps norvegicus, ružičasti morski rak), kojeg se nalazi samo tu i u Norveškoj.
Od tržnice prema istoku na Trgu Ürmeny nalazi se mali, ali dopadljiv Park Franje Josipa, s vazda zelenim biljkama. Na Trgu Ürmeny dalje je Gradsko kazalište, dostojanstvena zgrada sagrađena u stilu talijanske renesanse, koju su, po projektu i vodstvu poznatih bečkih arhitekata Fellnera i Helmera, sagradili građevinari iz kranjske građevinske firme sa sjedištem u Ljubljani. Dopadljiva samostojeća građevina s juga i sjevera, na udaljenosti od 20 do 25 metara uokvirena je uličicama u kojima se dižu druge građevine. Kazalište prima 1200 ljudi, rasvijetljeno je električnom strujom sa šest kandelabara vani, te s 900 žarulja u unutrašnjosti. Posjet kazalištu moguć je tijekom dana s ulaznicom koju izdaje gradonačelnikov ured ili kazališna uprava.
Na istočnom kraju Trga Ürmeny leži Kanal Fiumara, privezište za manje brodove i čamce, s jedne strane natkriveno platanama. Na izlazu iz kanala nalazi se, prije nekoliko godina podignuta, Luka Baross, namijenjena izvozu drva…
Ovako je izgledala Rijeka, dok je Novi list bio najtiražniji hrvatski dnevnik na hrvatskom u Monarhiji, a Frano Supilo imao rezervirani stol u Cafe Grande.
Godine 1911. gradsko vijeće ušlo je u novo preimenovanje ulica, ne bi li tako domovina Italija postala prisutnija na Kvarneru. Iz knjižice, koju su priredili S. Tuchtan i Z. Mittner pod nazivom Povijesni i biografski podaci vezani uz novo preimenovanje ulica, trgova itd. u Rijeci, saznajemo da je Rijeka bila okupirana od Hrvata između 1848. i 1868., no vidimo i prilično jasno neke aktualne odnose. Riječani su dali manje ustupke Beču, pa ulice, parkove, stubišta i molove imaju: car Franjo Josip i carica Elizabeta, nadvojvoda Rudolf i Stefanija, nadvojvoda Franjo Spasitelj i Marija Valerija te carica Marija Terezija.
Uz Budimpeštu vezani su političari Deák, Andrassy, Kossuth, Szapary, Baross, slikari Munkacsy i pjesnik Petöfi.
Najveća pažnja posvećena je talijanskoj kulturi – tu su kompozitori Donizetti, Bellini, Verdi; violinist Tartini; pisci Carducci, Dante, Petrarca, Leopardi, de Amicis, Goldoni, Manzoni, Parini, Tommaseo, Giusti; istraživači Marco Polo, Colombo, Vespucci, slikari Tizian, Carpaccio, Leonardo, skulptori Michelangelo i Canova te znanstvenici Galilei i Volta.
Radi općeg ugođaja tu su i domaći iredentisti: Ernesto de Verneda, Paolo Scarpa i Luigi de Peretti te nekoliko značajnih Riječana: A. Lj. Adamić, Giovanni de Ciotta, braća Branchetta, dobrotvori, graditelji Ubožnice (danas Medicinski fakultet) i uz njih nezaboravni dobrotvor Natale Prandi (1848.- 1903.) koji je ostavio 112.000 kruna za istu Ubožnicu, povjesničar Giovanni Kobler, liječnici Cambieri i Fabris, slikar Giovanni Simonetti, patricij Wassermann.
Iako, na prvi pogled, imena ulica nisu važna, zapravo kroz njih izbija slika koju grad želi stvoriti sam o sebi definiranjem ključnih kulturnih i povijesnih trenutaka.
Na sjednici Riječkog planinarskog kluba (Club alpino fiumano) 22. svibnja 1906. Antonio Zanutel predložio je da se napravi ilustrirani vodič Rijeke i okolice, a dugotrajnog posla prihvatio se Guido Depoli. Kako je u Austro-Ugarskoj sve bilo pomalo usporeno, ali prilično temeljito, tako se vrlo ambiciozna knjiga Guida di Fiume e dei suoi monti pojavila 1913. godine, na malom formatu – no s 266 stranica!
Vodič je podijeljen u veće cjeline: I. Kraj i ljudi; II. Rijeka; III: Itinerari – koji uključuju istočnu obalu, Vinodol, Karolinsku i Lujzinsku cestu, Platak, put za Mrzle Vodice i Gerovo. Potom se govori o brdima koja okružuju Grobničko polje, staroj i novoj cesti za Trst, Josipovoj cesti, Liburnijskoj rivijeri i željezničkim prugama.
Ovom zgodom posvetit ćemo malo pažnje dijelu vodiča kroz samu Rijeku, i to od centra prema Mlaki. Odvojak Korza koji od Trga Dante (Trg Republike Hrvatske, op. aut.) ide prema zapadu ravniji je od ostatka te ulice. Tu možemo vidjeti elegantnu palaču Filharmonijsko-dramskog društva, u kojoj su lijepi, raskošno dekorirani prostori (poput plesne dvorane u stilu rokokoa, s vrlo vrijednim freskama na stropu). Korzo završava s Trgom Elizabeta (Elizabeta Bavarska bila je žena cara Franje Josipa, ubijena 1898., danas je to Jadranski trg, op. aut.), koji se otvorio na mjestu gdje je stajala skromna Guvernerova palača, u kojoj su cijelo stoljeće boravili upravitelji Rijeke. Prema moru sada je palača pomorskog društva Adria, odlično projektirana, sa skulpturama koje izazivaju poštovanje; dojmljivo je i dvorište okruženo stupovima.
Od Elizabetinog trga na desno odvaja se Ciottina ulica (Barčićeva, op. aut.), kojom se uzbrdo može stići do Pomeria. Na lijevo, pri početku ulice, nalazi se palača u kojoj je sjedište Trgovačke i industrijske komore… Nešto dalje, također na lijevo, još uvijek je u gradnji, na mjestu gdje je srušen stari Teatro Fenice (kazalište Feniks, nazvano po slavnom venecijanskom kazalištu, op. aut.) novo Narodno kazalište. Nasuprot gradilišta, na uglu ulica Ciotta i Edmondo de Amicis (Dolac, op. aut.), nalazi se Gradska (tehnička) škola E. de Amicis, te osnovna škola, a privremeno i gradska realna škola.
Formirajući kut s Ulicom Ciotta, od Trga Elizabeta odvaja se Ulica Giousuè Carducci (Ciottina, op. aut.), u obliku uspona, kao nekakav nastavak Korza. Ta ulica, koja prolazi neposredno iza apside nove kapucinske crkve i produžuje kamenim mostom iznad željezničke pruge za Budimpeštu, ne nudi ništa vrijedno spomena – a na Trgu Cambieri spaja se s Ulicom Pomerio.
S lijeve strane na Trgu Cambieri nalazi se Gradska bolnica (danas sjedište riječke prometne policije, op. aut.) smještena još 1821. u prostorima nekadašnje tvornice svijeća… zaslugom doktora Giovannija Battiste Cambierija (1754.-1838.). Nasuprot bolnici nalazi se velika Državna muška škola (Pomorski fakultet, op. aut.), a na spoju s Ulicom Pomerio uzdiže se slikovita sinagoga u orijentalnom stilu (zapaljena 1944., srušena 1947., op. aut.). Nastavljajući Ulicom Giuseppe Parini, ukazuje nam se s desna Stara vojarna (Ekonomska škola i Ekonomski fakultet, op. aut.), iz koje su upravo ove, 1912., premješteni vojnici, a u koju će se smjestiti policija, vatrogasci, prva pomoć i svratište. Preko Ulice Alessandro Manzoni, koja prolazi uz Tvornicu duhana (do nedavno Rikard Benčić, op. aut.), stiže se do Korza Deák… Ova sjenovita prometnica započinje na Trgovačkom trgu (Žabica, op. aut.). S lijeve strane ta avenija je, cijelom svojom dužinom, zatvorena željezničkom postajom. S desne stane nalaze se brojni hoteli (Deák, Bristol, Hungaria, Hôtel de la Ville, Imperial) i potom, na već spomenutom spoju s Ulicom Manzoni, Tvornica duhana.
Tvornica duhana najveća je u Austro-Ugarskoj, stalno zapošljava više od 2500 radnica, a godišnja proizvodnja dostiže vrijednost od 9 do 10 milijuna kruna. Taj vrlo moderni pogon moguće je razgledati uz dozvolu direktora.
Malo dalje nalazi se stacionar i skladište hrane za vojsku, u prostoru nekadašnjeg starog lazareta, kojeg je utemeljio car Karlo VI., svojim privatnim sredstvima. U neposrednoj blizini stacionara ukazuje se veličanstveni park Vojno-pomorske akademije (Riječka bolnica, op. aut.). Cijeli prostor darovala je općina. Prolazeći dalje uz raskošnu vilu Gorup i druge privatne zgrade, stiže se do Parkovnog trga (Mlaka, op. aut.), na kojem se ukazuju prekrasna vrata od kovanog željeza na ulazu u Javni park. Park, koji je u općinskom vlasništvu, zaprema 37.000 m2; donji dio je izveden u engleskom stilu i ispunjen rijetkim biljkama, a u gornjem dijelu očuvana je drevna šuma lovora… Na zapadnom rubu parka nalazi se ženska gradska škola i sirotište Klotilda. Kod gornjeg ulaza u park, u Tršćanskoj ulici (danas Vukovarska, op. aut.), općina je podigla gradsku školu (danas Gelsi, op. aut.), koja bi trebala poslužiti kao predložak za slične gradnje, sa svime što traže nove higijenske norme, uključujući centralno grijanje i kupaonicu.
Autor projekta škole i voditelj radova bio je poznati gradski arhitekt Luiggi Luppis. Gradnja je trajala od 1905. do 1907., a izvođač je bio Giovanni (Ivan) Rubinich. Kovano željezo izveo je Dumičić, stolariju Rojc, bojanje Kramer, a štukature Santo Barbieri. Ta građevina zanimljiva je jer je radikalno podigla kvalitetu gradnje školskih objekata, uključujući armirano-betonsku konstrukciju po sistemu Wayss, novu vrstu azbestnog poda u nekim prostorijama, centralno grijanje te ventilacijski sustav i tuševe u svlačionici sportske dvorane (Knuth i Custodis iz Budimpešte).
Po priključenju Italiji 1924. godine Rijeka je utonula u posvemašnju nevažnost Mussolinijevog fašističkog imperija. U tom trenutku turobne provincijalizacije grada tiskana je raskošna monografija, Giotto Dainelli, Fiume e Dalmazia (Torino, 1925.). U njoj se autor bavi gradom na Rječini s puno razumijevanja za njegov zamršeni duh.
Osnovni karakter Rijeke je, između ostalog, da je ona lučki i industrijski grad. S mora vidiš izduženo pružanje duž obale, na kojoj se molovi ističu između kamenih obala, a lukobran Admirala Cagnija (ranije Marije Terezije, u duljem razdoblju Petra Drapšina, op. aut.) zatvara cijeli prostor stare luke ispunjen jarbolima i dimnjacima…
Napustimo li obalu starog mola Adamić, ostavljamo staru luku: između velikih i modernih palača, otvara se trg Dante (trg Republike Hrvatske, op. aut.), gdje se, u kasno poslijepodne i navečer, elegantni Riječani nalaze prije odlaska na kavu, kao u Veneciji na trgu Svetog Marka. Posve nasuprot pruža se strma ulica Municipija, koja vodi u brdo, gdje se ukazuje impresivna svjetla masa Guvernerove palače. Druga ulica, ravna i široka, paralelna s obalom, pruža se na jednu stranu do Rječine, a na drugu sve do prvih lučkih skladišta. To je Corso (ubrzo poslije kraljevog dolaska povodom aneksije 1924. dobiva dodatak Vittoria Emanuela III!, op. aut.), glavna gradska ulica. Sve između mora i Corsa, ali i zapadno od ulice Municipija, prema Plasama i Kantridi – sve je novi grad: velike, moderne palače, uređene ulice, veliki hoteli, banke, palače uprave, lijepo kazalište, tržnice; potom, iza lučkih skladišta, nekako raspršeno, bolnice i škole, vojarne i još poneko svratište, te Vojnopomorska akademija (Bolnica od 1934., op. aut.) i nešto iznad Nautička akademija (danas Teologija na Belvederu, op. aut.). A taj moderni grad, na koji možemo biti ponosni, jer u njemu, pogotovo s postrojenjima u Industrijskoj ulici (Baračeva, op. aut.), koja se nastavljaju i dalje, vidimo ekonomske aktivnosti i bogatstvo, što je, naravno, zasluga njegovih stanovnika.
Ali, kao i svi moderni industrijski gradovi, Rijeka nema jasan karakter, reklo bi se da je bez vlastite fizionomije. …Ne vidimo samo na bazi Gradskog tornja da je riječ o staroj građevini, on je ukrašen bistama careva i carskim orlom: Toranj sa satom priziva odmah Veneciju i stotine gradova, posve venecijanskih, kojima je ukrašena istočna obala Jadrana. Prolazom ispod volte ulazite u Stari grad, okružen Corsom, ulicom Municipija i Rječinom. A Stari grad je bez velih palača – već ga ispunjavaju kućice – i nema širokih ulica – već kale, uličice, uske i krivudave, a sve je to tipično talijansko, istovremeno tipično venecijansko. Prošavši Gradski toranj, nalazite se na skromnom Zelenom trgu, na kojem se izjutra nalaze male klupe prodavačica voća i povrća; na čelu trga je nekadašnja Gradska vijećnica, gdje se, tijekom tri stoljeća, započevši još u prvoj polovici XVI., sastajalo Veliko i Malo vijeće, pod predsjedanjem Carskog kapetana. Na lijevo su Rimska vrata, koja svojim masivnim kamenjem, oštećenim vremenom, povezuju dvije nasuprotne zgrade; na desno se, pak, otvara uličica Zlatne kuće, koja priziva Veneciju i njenu Câ d’Oro…
Nešto drugačiji pogled na grad, s jednim zbunjujućim optimizmom sačuvan je na stranicama raskošne revije Abbazia e riviera del Carnaro. Taj turistički mjesečnik izlazio je u Rijeci od 1923. do kraja 1941. godine i donosio je iluziju vedrine i bezbrižnosti s brojnim fotografijama zanosnih žena na lokalnim plažama, uokvirenim poetičnim tekstovima na talijanskom, njemačkom, mađarskom i francuskom.
Sentimentalan i elegantan esej napisao je 1930. Domenico Vaccari, pod naslovom Itinerario Fiumano (Riječki obilazak ). U prvom dijelu sjeća se, u krajnje negativnom tonu, one antipatične Rijeke koja je odjekivala od austrijske (hrvatske!) vojne limene glazbe pukovnije bana Jelačića, da bi potom sve pokušao oslikati znatno vedrije, nanoseći pozlatu na crvotočnu sliku…
Napuštajući željezničku stanicu (koja je među malobrojnim, ako ne i jedina službena zgrada na kojoj je Ugarska poštivala talijanski duh ovog kraja) stižeš na veličanstvenu Mussolinijevu aveniju (ranije Corso Deák, ubrzo Avenija Crnih košulja, a danas Krešimirova ulica, op. aut.) i imaš osjećaj da si na nekakvom pariškom boulevardu, no bez besprizornih, ili bolje, na nekoj od torinskih avenija. Tom širokom i zasjenjenom cestom dva puta su trijumfalno prošli talijanski vojnici, prvo s generalom Di San Marzanom, potom s Gabriele D’Annunzijom. Zatim izbijaš na Obalu Emanuele Filiberto s koje se pruža jedna od najdojmljivijih vizura grada… Tu si u srcu moderne Rijeke: Trg Dante (do 1911. Trg Adamić, danas Trg Republike Hrvatske, op. aut.) s kojeg se 30. listopada 1918. raširila svijetom volja Rijeke da bude talijanska… Sad smo na Korzu, žili kucavici kojom intenzivno kola gradski život… Nedaleko je i Gradski toranj, koji stoljećima odbrojava sate životnih mijena… Uspinjemo se sada Ulicom 30. listopada (datum priziva 1922. i Mussolinijev Marš na Rim kojim je došao na
vlast – ulica, pak, prije je bila Municipalna, danas Supilova, no tada još uvijek bez stepeništa kod hotela Bonavia, uređenog 1934. godine, op. aut.), riječkom Golgotom. Tom cestom hrlili su Riječani, u tužnim danima tako živim u srcu, ka Guvernerovoj palači iskazujući svoju odlučnost da postanu građani Italije… Iza te raskošne mramorne zgrade, nalazi se posljednja postaja riječkog Križnog puta: groblje Caprera, ili, ako ti je draže, Kozala. (br. 1-2, Fiume, 1930., str. 19-23).
S druge strane Rječine, imena ulica bila su nešto drugačija, što saznajemo iz vodiča Josipa Srećka Vrignanina Sušak-Trsat, iz 1932. godine. Na trgu bana Jelačića, pokraj kavane i hotela Kontinental je glavno stajalište lokalnih i vanjskih autobusa, te autotaksa… Od Jelačićevog trga se počinje dizati prema Trsatu i gornjem dijelu grada Boulevard, koji se u
najdonjem dijelu zove ulica kralja Zvonimira. Ta lijepa cesta se diže i zavija kroz nizove lijepih zgrada i vila, te se sa nje pruža sa više mjesta prekrasan vidik na more… Između ulice Grgura Ninskog i trga, koji se nalazi kod trećeg zavoja Boulevarda, se diže bijela, vrlo lijepa, nova palača Gradskog načelstva. (danas Rektorat, op. aut.)
Poslije Drugog svjetskog rata igra s preimenovanjima ulica dobila je novi zamah. U Vodiču kroz Rijeku iz 1952. godine tako se navodi: U razgledavanju grada najuputnije je, da se turista drži ovog smjera: Trg Vladimira Gortana (ranije Piazza Dante), na kojemu se nalazi Turist, gradsko turističko poduzeće, centralna je točka grada, odakle treba da se posjetilac Rijeke uputi i započne sa upoznavanjem grada. Sjevernom stranom spomenutog trga teče Korzo Ivana Zajca (ranije cara Franje Josipa (1916.-1918.!), pa Vittoria Emanuela III., a kasnije Crvene armije (do 1948.!), potom Jugoslavenske narodne armije, pa Narodne revolucije!, op. aut.) glavna prometna arterija Rijeke, koja presijeca uži dio grada i ide smjerom, kojim su nekad išle stare gradske zidine, srušene pod konac XVIII. vijeka. Korzo teče paralelno s Obalom Jugoslavenske mornarice, koja je centar prostranog riječkog morskog basena… Idući zapadnim dijelom Korza, u njegovom produljenju, dolazi se do ulice Giovanni Duiz (riječki komunist kojeg su ubili Nijemci 1944., danas Krešimirova ulica, op. aut.), koja se posvema poklapa sa starim obalnim putem. Širina ulice, 20-30 metara – brojne palače na njoj i visoki platani, koji ju ukrasuju s lijeve i s desne strane, čine je jednom od najljepših ulica Rijeke. Ulica Giovanni Duiz svršava na Beogradskom trgu, važnom čvorištu ulica, gdje se nalazi Gradski park (Giardino publico na Mlaci), najljepši park Rijeke. Odatle vodi nova moderna autocesta Narodnog fronta (Zvonimirova, op. aut.), dok nas donja cesta (prvotno, od 1838., Cesta za Volosko, potom industrijska, tada Jugoslavenske narodne armije, danas Baračeva, op. aut.) s istog trga vodi kroz industrijsku četvrt Rijeke do Kantride. Tu se spajaju obje ceste, tu je i posljednja zapadna trolejbusna i tramvajska stanica i spojena cesta vodi nas kroz Kostabelu izgrađenu vilama i ukusno uređenim vrtovima do Opatije i Lovrana…
…Iz luke, preko trga Vladimira Švalbe (riječki komunist, ubijen 1944., op. aut.), zatim trga Petra Drapšina (general partizanske 4. armije, koja je oslobodila Rijeku, ubio se 1945., op. aut.) put vodi na trg Maršala Tita, podignut na mjestu starog mosta, koji je u prošlosti spajao i dijelio Sušak od Rijeke. Taj je trg danas svojim velegradskim razmjerima sjedinio zauvijek Rijeku i Sušak u jedinstven grad pod imenom Rijeka. Sa trga Maršala Tita u sjeverozapadnom pravcu vodi ulica Žrtava fašizma do Doma kulture Vladimira Švalbe (Guvernerova palača). Ulicom Maksima Gorkog (Laginjina, op. aut.) dolazi se do Belvedera-Kozale, gdje se uz Zavjetnu crkvu u pseudo-gotskom stilu nalazi groblje, koje je vrijedno pogledati. Vrativši se sa Belvedera na trg Maršala Tita, Strossmayerova i XIII. divizije ulica vode kroz predio vila i vrtova do Plumbuma, posljednje istočne trolejbusne stanice.
Godine 1954. dolazi do novog, većeg, preimenovanja ulica, pa je tada Hotel Bonavia promijenio adresu i prešao iz ulice Edmonda de Amicisa, talijanskog književnika, u povijesni Dolac. U Džepnom almanahu s planom grada Rijeke iz 1955. nalaze se napomene o prethodnim imenima svih ulica. Tu saznajemo da se važna ulica Via Duiz, nekad zvala Crnih košulja (danas Krešimirova), da je Mlaka bila Trg 17. studenog, da je Potok bio Koblerova ulica, da je Beogradski trg bio Scarpin, da je trg 43. istarske divizije nekad bio D’Annunzijev (prvotno Star, danas je Muzejski – ispred Guvernerove palače), da je Kružna ulica bila Maylenderova (po važnom lokalnom političaru iz vremena Monarhije), da je Narodni trg bio Trg kraljice Jelene (a potom će biti Palmira Togliattija, talijanskog komunista, dok je danas Jadranski), da je Trg Vladimira Švalbe bio Trg princa Umberta (nekad Andrassyjev, a danas tek prostor ispred Gradske knjižnice), da je ulica Garibaldi, bila Mameli (danas je Starčevićeva, u produžetku Korza prema istoku), da je Žrtava fašizma bila Rimska ulica. Tijekom Drugog svjetskog rata Via Roma postala je sinonim za zatvor. Na Sušaku, u tadašnjem III. rajonu, duga ulica od Trsatske crkve do stadiona Orijenta postala je Slavka Krautzeka, dok je ranije bila Ivana Zajca. Nekadašnji Park Voljak postao je Park narodnih heroja (a pojavljuje se i kao Pančićev park po Josipu Pančiću, doktoru i botaničaru rođenom u Bribiru, utemeljitelju Srpske kraljevske akademije). Na Pećinama je Šetalište XIII. divizije ranije bilo Šetalište Ante Starčevića (ali se ne spominje da je prvotno to bila Dorotejska ulica, a potom i Šetalište prijestolonasljednika Petra Karađorđevića!), a Ulica Janka Polića Kamova bila je Istarska. Boulevard je u donjem dijelu postao Križanićeva ulica, a u produžetku Šetalište 21. travnja 1945. (datum oslobođenja Sušaka!).
Tu naziremo niz problema – naime, imena pojedinih ulica sele se iz jednog dijela grada u drugi, a ponekad se preimenuju samo kraći dijelovi dužih ulica! Također u ovom vodiču ne spominju se talijanska imena sušačkih ulica tijekom aneksije, od 1941. do 1945. godine! To je šteta jer je u Rimu 1942. tiskana lijepa monogafija Sussa (Sušak) u kojoj je na 66 stranica objašnjeno preimenovanje, uz detaljne podatke o novim imenima. Tako je, što je zgodno, Park Voljak nosio ime Eritrejski park (po pokrajini u Etiopiji – talijanskoj koloniji!), Boulevard kralja Petra postao je Avenija Julija Cezara, a Boulevard kralja Aleksandra – Avenija princeze od Piemonta (prijestolonasljednice!), Jelačićev trg posvećen je 28. listopadu, odnosno početku Mussolinijevog Marša na Rim 1922., Stube Petra Kružića postale su Bogorodičino stepenište, a Strossmayerova ulica – Vittorio Veneto, prema bitki iz Prvog svjetskog rata.
Grad Rijeka nudi, na svojim aktualnim internetskim stranicama, popis svih ulica, posljednje dokumentirano preimenovanje i prethodni naziv, no to je tek vrh ledenog brijega. Ono što se ne može saznati s tih stranica puno je dublje i često se gubi u ledenoj tami nekih prethodnih, vrlo mračnih vremena…
