Postao/la 
Što reći o Zadru? Grad je to vrlo burne povijesti, i jedan od najstarijih gradova na hrvatskoj strani Jadranskog mora. Naselja ovdje postoje preko 3000 godina, što je primjerice puno više i od Pule...
Sama Iadera (antički naziv Zadra) se prvi puta spominje pred oko 2500 godina, u zapisima grčkog Farosa (današnji Hvar), nakon čega samo naselje 200 godina kasnije osvajaju Rimljani, a zanimljiv je i podatak kako je naselje Colonia Julia Jader osnovao sam Julije Cezar, najvjerojatnije oko 48. godine pr. n. e.
To naselje je bilo uređeno po svim načelima rimskog urbanizma: pet uzdužnih i veći broj poprečnih ulica stvaralo je pravilnu mrežu gradskih komunikacija, koje su dijelile grad po strogom geometrijskom redu na pravokutne kvartove - insule. Na zapadnom kraju grada izgrađen je glavni trg - rimski forum, a do njega nešto povišeni kapitolij s hramom. Kapitolij je bio omeđen jednokatnim, a forum dvokatnim trijemom. Na prostoru okrenutom moru izgrađen je gospodarski trg - emporij. Rimski Jader bio je zaštićen jakim zidima, na više mjesta ojačanih monumentalnim kulama, a imao je i javni vodovod s vodom iz 40 km udaljene Vrane, sustav kanalizacije, terme i druge značajke visoko razvijenog urbanog života. Također se na području rimskog Zadra pretpostavlja postojanje građevine amfiteatra za održavanje krvavih gladijatorskih borbi, kao i građevine teatra za priređivanje scenskih igara.
Stoljeća su prolazila, prolazile su i velike seobe naroda (ponekad vrlo burne), i svako takvo događanje je činilo svoje na ovom naselju, koje je polako ali sigurno stagniralo. U V stoljeću nove ere, dakle poslije Krista, grad Iadera je bio pod vlašću istočnih Gota, i sistematski je osiromašen, čemu svjedoče i brojne ruševine iz tog doba. Isto tako, nije isključeno kako je negdje između IV i VI stoljeća grad pogodio vrlo razoran potres, te je zbog toga nestalo jako puno monumentalnih zgrada, lijepih primjera romanske arhitekture. To je, isto tako, razdoblje kada na ovo područje dolazi i kršćanstvo, te se gradi i mnogo crkava, a sama Iadera tada ima i svog biskupa. U isto vrijeme se događa i konačni pad Rimskog Carstva, te grad u potpunosti preuzima Bizantsko carstvo. Istovremeno započinju prodori Avara i Slavena koji su u ranom VII stoljeću u potpunosti razorili i opustošili Salonu, čime Zadar, kao jedini grad koji se othrvao napadima novih osvajača, preuzima ulogu novog upravnog središta Bizantske provincije Dalmacije. Ulogu glavnog grada Dalmacije zadržat će sve do 1918. godine. IX stoljeće je obilježeno snažnim diplomatskim uzletom Zadra, čemu je zasigurno pripomogao i sam biskup sveti Donat. Zadar se tada u potpunosti okrenuo k moru, pomorstvu i trgovini, a zahvaljujući novom strateškom položaju postaje gospodar prostora od kvarnerskih otoka do Kaštelanskog zaljeva. Bizantska Dalmacija nije bila teritorijalno jedinstvena cjelina, već skup gradskih općina na čelu sa Zadrom, a široka gradska autonomija doprinijela je razvitku dalmatinskih gradova kao slobodnih komuna. U svemu je tome prednjačio upravo Zadar, čiji je položaj u to doba bio jednak onome koji je imala Venecija.
I opet, godine prolaze... Srednjovjekovni Zadar postaje sve veća smetnja ambicijama moćnije Venecije, a u zaleđu se formira i raste hrvatska država. Zadar postupno uspostavlja ponajprije trgovačke, a potom i političke veze s Hrvatima, koji se sve više prihvaćaju i integriraju u gradskom životu. U X stoljeću, bilježe se u Zadru hrvatska imena i to priora, suca, svećenika, opatica i redovnica, što svjedoči da je hrvatski etnički element osvojio sve gradske staleže. Zadrani u to vrijeme sve snažnije pokušavaju zadobiti samostalnost od Bizanta, no tada se događa nešto sasvim drugo - 1069. godine hrvatski kralj Petar Krešimir IV pripaja grad zadar svojoj državi. Od tog trenutka Zadar sve češće ratuje sa Venecijom. Zadar je posebno teško stradao 1202. godine kada je mletački dužd Enrico Dandolo za napadaj i opsadu iskoristio križare na 4. pohodu u Palestinu kada je počinjen jedan od najokrutnijih zločina u povijesti Zadra. Križari su se Mlecima obvezali platiti prijevoz brodovima do Egipta, a kako im nisu mogli platiti, Mlečani su ih iskoristili za razaranje, rušenje i pljačku Zadra. Hrvatsko-ugarski kralj Emerik osudio je križarsku vojnu, jer je nastao sukob oko toga je li pravovjerno da Božja vojska napadne kršćanski grad. Zadar je ipak bio razrušen i osvojen, a stanovništvo raseljeno. Papa Inocent III. ekskomunicirao je Mlečane i križare koji su sudjelovali u osvajanju. No svejedno, ukupno gledajući razdoblje od XI do XIV stoljeća je, iako burno i puno opsada i stradanja, bilo zlatno doba Zadra. Zadar je vještom politikom i trgovinom, te sposobnim pomorcima osigurao ključnu ulogu među gradovima na istočnoj obali Jadrana, što se odrazilo i na njegov izgled i kulturu (sagrađene su brojne crkve, bogati samostani, raskošne palače uglednih obitelji, izrađena je škrinja Sv. Šimuna). Jedan od najboljih primjera sjaja i moći tadašnjeg Zadra je i prvo Sveučilište na hrvatskom tlu kojeg su 1396. godine osnovali Dominikanci.
Početkom XV stoljeća polako dolazi do pada utjecaja hrvatsko-ugarskih kraljeva na ovom području, te 1409. godine Ladislav Napuljski grad Zadar i kompletnu Dalmaciju, zajedno sa nasljednim pravima, prodaje Veneciji za 100 tisuća dukata. 31. srpnja te godine Mlečani napokon ulaze u grad kojeg su ovaj puta osvojili bez iti jednog ispaljenog metka, i vrlo brzo uspijevaju ugušiti pobunu zadarskog plemstva krvavim progonima i pljenidbama imovine. Zadar i dalje ostaje administrativno središte Dalmacije, no ovaj put pod mletačkom vlašću koja se proširila nad cjelokupnim dalmatinskim prostorom (izuzevši Dubrovačku Republiku). Mlečani su znatno ograničili političku i gospodarsku autonomiju Zadra koji je bez obzira na tu represiju, još uvijek grad izraženog prosperiteta. U tom vremenu u Zadru je rođen jedan od najslavnijih hrvatskih kipara i graditelja – Juraj Matejev Dalmatinac, glasovit prvenstveno po svom radu na šibenskoj katedrali, zatim velika imena renesansne umjetnosti – braća Lucijan i Franjo Vranjanin (Laurana), koji su se svojim kiparskim i graditeljskim djelima posebno proslavili u Italiji.
Tokom XVI i XVII stoljeća zadarsko područje je nebrojeno puta pod turskim opsadama, koji su u XVI stoljeću uspjeli svojim topovima gađati i samo središte grada. Stoga započinje izgradnja novog sustava utvrda i zidina koji su bitno promijenili izgled grada. Za potrebe izgradnje novih moćnih peterokutnih utvrda srušene su mnoge kuće i crkve, pa čak i čitavo zadarsko predgrađe – Varoš Sv. Martina. Po svršetku njezine 40-ogodišnje izgradnje Zadar postaje najveći grad-utvrda u Mletačkoj Republici sa sustavom utvrda, bastiona, obrambenih kanala ispunjenih morem i novih velikih javnih gradskih cisterna. Tokom temeljite pregradnje Zadra izgrađen je i cijeli niz sasvim novih javnih zgrada (Gradska loža i Gradska straža na tadašnjem Gospodskom trgu, više novih vojarni i skladišta, ali i raskošnih novih palača). No isto tako, to je i razdoblje snažnog kulturnog razvoja. U to vrijeme se pojavljuje više pisaca koji su počeli pisati na narodnom jeziku, a valja istaknuti i znamenitog slikara Andriju Medulića, koji se u Mlecima potpisivao kao "Andrea Schiavone". Uslijed stalne turske opasnosti stanovništvo se znatno prorijedilo te je došlo do opće stagnacije gospodarstva. Gradom je u XVI i XVII stoljeću haralo i više žestokih epidemija kuge. Nakon više od 150 godina turske prijetnje, Zadar je oslabljen u ljudstvu, ali i materijalno osiromašen. Venecija tada naseljava novo stanovništvo, a pod nadbiskupom Vickom Zmajevićem u tri navrata se doseljavaju i Arbanasi koji formiraju novo naselje u predgrađu. Unatoč oskudici, u Zadru je krajem XVIII izgrađeno "Plemićko kazalište" (Teatro Nobile) koje će biti u funkciji više od stotinu godina. Nakon pada Venecije (1797.) Zadar i Dalmacija pripojeni su Austriji, no ta vladavina nad Zadrom trajala je samo 8 godina.
XIX stoljeće, a pogotovo prva polovica XX stoljeća, Zadru donose skoro stalne promjene vladara. Nakon kratke austrijske vladavine, Zadrom 7 godina vlada Napoleonova Francuska. I upravo u tom kratkom razdoblju u Zadru se događaju velike promjene: došlo je do značajnih društvenih reformi, a osnovan je i cijeli niz novih institucija, među kojima je i obnovljeno zadarsko sveučilište (studij medicine, niže i više kirurgije, farmacije, prava, graditeljstva i geodezije). Već u lipnju 1806. pokrenute su u Zadru i prve novine na hrvatskom jeziku «Kraljski Dalmatin», koje će izlaziti pune 4 godine. Nakon Francuza, Zadar ponovno pada pod austrijsku vlast koja je potrajala sve do 1918. godine. Austrijski vladari su u Zadru pokrenuli i dovršili više objekata: gimnaziju, prvi javni perivoj, Narodni muzej, prvi moderni gradski vodovod, a 1833. godine dovršena je cesta koja je Zadar preko Velebita povezivala sa Zagrebom i Bečom. Zadar je u drugoj polovici XIX stoljeća postao i žarište pokreta za kulturni i nacionalni preporod u Dalmaciji, a ovo razdoblje od posebne je važnosti za povijest grada koji se naglo razvija kao moderan europski grad. Najvažniji događaj događa se 1868. godine, kada je ukazom austrougarskog cara Zadar je 1868. godine prestao biti grad-utvrda što se brzo odrazilo na njegov urbanistički razvitak. U to vrijeme izgrađeni su brojni javni i privatni objekti, među njima i Novo kazalište (kasnije Teatro Verdi). Zadar postaje grad bogato uređenih trgovina i javnih prostora, luksuznih kavana i hotela, javnih knjižnica i čitaonica. Zadar je imao 6 tiskara i u njemu izlazi oko 40 različitih novina i časopisa, među kojima i Narodni list – danas najstarije živuće hrvatske novine. U gradu ponovno djeluju brojni važni hrvatski književnici kao što su Ivo Vojnović, Rikard Katalinić Jeretov, Milan Begović, Vladimir Nazor i dr. Koncem stoljeća u Zadru se počela naglo razvijati prerađivačka industrija, posebice proizvodnja 33 vrste likera od kojih je Maraschino postao poznat širom svijeta. Na Silvestrovo 1894. u Zadru je zasjala električna gradska rasvjeta, prva sustavno provedena električna mreža u Hrvatskoj.
Razdoblje odmah nakon Prvog svjetskog rata i do onog koji se dogodio niti 20 godine poslije njega je vrlo čudno u Zadru. Naime, zbog nejasnog stava pregovarača Kraljevine SHS, Zadar je Rapallskim ugovorom (12. studenoga 1920. godine) pripojen Italiji kao enklava na istočnoj obali Jadrana. U njenom sastavu Zadar je ostao sve do 1. studenoga 1944. godine. Godine 1921. proglašen je slobodnom lukom, te proživljava razdoblje talijanske uprave u čudnoj atmosferi lažnog izobilja. To je razdoblje intenzivne talijanizacije i iseljavanja Hrvata i gospodarskog propadanja grada uslijed neprirodne izolacije od zaleđa. U brojkama gledano, Zadar je prema popisima s početka XX stoljeća imao oko 15 000 stanovnika. Kad je Italija okupirala Zadar 1918. godine, a osobito poslije 1920. godine mnogo je stanovnika napustilo grad. Mahom su to bili Hrvati. Odselili su u Šibenik, Split, Zagreb, Dubrovnik i drugamo. S druge strane, od 1920. do 1940. u Zadar je doselilo stanovništvo iz Italije te još oko 10 000 vojnika pa je tako izmijenjeni Zadar imao oko 20 000 stanovnika; neke procjene govore i o većem broju. Ulogu upravnog sjedišta Dalmacije u potpunosti preuzeo je Split (Kraljevina SHS je neko vrijeme imala upravnu organizaciju sličnu onoj prije rata).
O povijesti Zadra u drugoj polovici XX stoljeća ne bih puno pisao, sve je manje-više poznato. Samo ću istaknuti kako se zadnji egzodus stanovnika Zadra dogodio pred nekih dvadesetak godina, upravo zbog Domovinskog rata; mnogi su iz grada otišli kao prognanici. Danas grad Zadar u svojim administrativnim granicama ima malo manje od 73 tisuće stanovnika.
U sljedećim postovima će biti vidljive i neke fotografije Zadra koje sam napravio ovih dana...
). Kako na njima godina kaže, izrađeni su 1574. godine.
sa prekrasnim fotografijama. 
